Službeni blog Zvonka Alača
Zvonkomentari
Blog
ponedjeljak, studeni 6, 2006
Karmine za najomiljenijeg Dinamovog trenera u posljednjih 20-ak godina izvedene su na doista ponižavajajući način: Kuže je javno otpušten kao uvertira u presicu na kojoj je predstavljen 19-godišnji klinac iz Brazila.

Neovisno o tome što je kod Mamića već u 16:30 naručen Ivanković, sigurno ne da bi pričali o perzijskim tepisima, odlazak Kužea je ispao ružan u namjeri i doista jadan u smušenoj izvedbi. Na sastanku s novinarima čak je prekinut i njegov kurtoazni oproštajni nastup.

Mamić je doista grdno pogriješio ako je mislio odlazak ljubimca tribina, koji je vodio Bobana, Šukera, Ladića i ravnopravno se nosio sa Crvenom Zvezdom i radi kojeg su Boysi prekinuli "primirje" s izvršnim dopredsjednikom, zasjeniti dovođenjem tinejdžera koji pravo nastupa stiče tek za tri mjeseca.

Nisu navijači jedini koji su Kužeu držali stranu; mediji su mu puhali u jedra žešće nego Slavenu Biliću, a kada su kola krenula nizbrdo i čim je postalo jasno da je jedini europski protivnik kojeg će Dinamo ove godine dobiti Ekranas, pravdali su ga da s kadrom koji mu je na raspolaganju nije mogao bolje, kao i da "Dinamo nema dovoljno jaku klupu", pa u lov na rezultat na Šubićevcu, kreće sa "fantasistima" kao što su Vukojević i Agić.

Upravo tu su dva jedina, ali i najveća Kužeova grijeha; ako trener ne može izabrati igrače, tko bi ih onda trebao birati? Kao što njegov jedini "nepedagoški" potez nije bio samo odlazak u kladionicu, nego i javno prozivanje Andersona za nezalaganje. Kužeu je to bio jedini i očajnički način da zavapi protiv Mamićevog apsolutizma, ali je s druge strane pognute glave slušao sve tirade na njegov račun od strane tog svog "velikog prijatelja".

"Pogriješili smo u selekciji momčadi i razmatranju širine kadra", rekao je Kuže prije mjesec dana, nakon poraza od Šibenika zavapio je za napadačima. Kao što je iz priznanja vidljivo, posuo se pepelom glede nedovoljnog broja igrača čak i za nezahtjevna hrvatska natjecanja.

Tribine su idealizirale Kužea, jer je sa svojom aurom propalog kockara koji je proćerdao bogatstvo i vodio klub koji je u predzadnjem prvenstvu Jugoslavije "zamalo" bio prvi, bio idealna personifikacija one "ja zbog žena nisam pio al zbog Dinama sam pio, kad je gubio".

"Dragi gubitnik" Kuže je tako i drugi put u povijesti otišao iz Maksimira, navodno dragovoljno, a ustvari najuren, nemoćan da izdrži pritisak, ne medija, već Dinamovih deputata i "Dinamo to sam ja" Mamića.

zvonkoalac @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, listopad 10, 2006
Svastike, orangutansko glasanje i baklje, a ne otoci, more i gastronomski užici, posljednjih su dana, zahvaljujući bjesomučnoj engleskoj tabloidnoj propagandi, ali i nekim tuzemnim "neodgovornim pojedincima", ono po čemu nas se prepoznaje u Europi.

Treba prvo počistiti u vlastitom dvorištu, pa bacače baklji, koje samo što na Andori nisu pogodili glave naših igrača, barem dobro pretresti, "čimpanze" poslati preko puta Maksimirske ceste, u zoološki vrt, a slagače svastika upozoriti da je njihov slet dobronamjernim kamerama puuno zanimljiviji od zastava sa Cheom, Maom i jugoslavenskih petokraka koje u isto vrijeme na suprotnoj tribini viju šampanjski socijalisti iz Livorna.

Englezi, koji su izmislili huliganizam i čiji zagriženi navijači još do prije petnaestak godina na utakmicama reprezentacije demonstrativno nisu željeli slaviti golove koje bi postigli njihovi crni igrači, sada nas s visoka, kako već znaju, prozivaju za rasizam i nasilne navijače.

Kao što smo već pisali, engleski novinari, vođeni željom da čitateljima svoja putovanja po divljem Balkanu predstave pogibeljnijima nego što su bili istraživački pothvati Livingstonea i Stanleya po Africi, uporno su danas engleskom izborniku i igračima postavljali pitanja o rasističkim ispadima kojima će sutra biti izloženi, a Terryja su sugestivno pitali, kako će se, kao kapetan momčadi, postaviti ako do toga dođe.

Arogancija i ignorantska bahatost ljudi u zemlji gdje navijači klubova koji igraju protiv onih iz Liverpoola pjevaju "Radije bih bio Paki nego iz Liverpoola" ni ne sluti u kakvu su naprednu sredinu došli: u Dinamu,  poznatom po "zloglasnim" desno nastrojenim navijačima, igraju četiri tamnoputa nogometaša, od čega su trojica miljenici navijača, a reprezentativna uzdanica je mladić, koji je uprkos kajkavštini kojom govori i tazbinskim vezama sa Zelinom, nešto tamnije puti nego prosječni Prigorac.

Naravno da je situacija kod nas daleko od idelane, jer urlanje tribina "Za dom - spremni" mediji sutradan prikazuju kao vrhunac navijanja,  kao i što će se svatko normalan složiti da je rasizam zlo, na koje samo mržnjom i glupošću zatrovani mogu nasjesti. Ali što se ovdje stavlja na teret hrvatskim navijačima: rasističko vrijeđanje na utakmici Hajduka sa Fulhamom, koje čak ni u Uefi nisu čuli pa su Bile kaznili samo za baklje sa par tisuća "švicaraca". Nakon toga su opet etični engleski mediji upozorili da je Zagreb rasistički bastion, ali na utakmici Dinama sa istim protivnikom ni traga bijelim kapuljačama ili majmunskoj onomatopeji.

Uslijedila je jedna nacistička zastava na Euru u Portugalu i spomenuta svastika u Livornu, formirana ne kao deklaracija političkog stava, već kao provokacija ili odgovor domaćim navijačima koji ponosno ističu svoje ultraljevičarstvo.

Sa rasizmom i bakljama u terenu hrvatskih navijača povezano je još jedno pitanje: Europsko Prvenstvo koje je HNS čvrsto nakanio  organizirati, a sada im planove kvari "šačica huligana", jer iz Uefe su jasno dopustili da im je dosta nestašluka sa nacističkim simbolima. EP 2012 je spomenik koji si vladajuća garnitura iz Rusanove želi još za života sagraditi.

Navijači se nikako ne vide u toj priči jer uvođenje visokih kriterija modernog nogometa znači inauguraciju pravila, koja srećom, kod nas nisu još zaživjela, osim zabrana odlaska na utakmice i presmiješnih odredbi Zakona o sprječavanju nereda na sportskim borilištima. Postavljanje sramotno visokih cijena ulaznica za građane, dok se dragocjeni papirići lopatama dijele bogatim zaslužnicima i žicarima-podrepašima, je s tim nepovezani specifikum ovih prostora, kao i baklje koje će završiti u terenu zbog revolta izazvanog nametom na tribine.

Engleska na betonskoj maksimirskoj rugobi, kojoj se Englezi zlurado smiju i koju je HNS proglasio našim Wembleyem, zbog loše karme koja na Poljudu prati izabranu vrstu, biti će finalni test pred gospodom iz Uefe koliko je Hrvatska uspjela u nakani da izbori kandidaturu, tako da će svi koji snivaju Euro kod nas strepiti hoće li se kome s manjkom tolerancije i viškom maligana zalomiti "u-u-u-u" ili hoće li lučonoša koji na tribini kresne bengalku, u odsudnom momentu izgradnji infrastrukture, milijunskim ulaganjima i novim stadionima, pretpostaviti pogled na plameni trag bengalke koja leti prema terenu.

zvonkoalac @ 21:59 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, listopad 3, 2006
Josipu Kužeu navodno nisu glave došli Arsenal, Auxerre ili pakao Poljuda, gdje nije uspio pobijediti uprkos igraču i golu viška, ali bi ga niz "maksimirske štenge" moglo otkotrljati neispunjenje stopostotnog učinka u mini ciklusu do famoznog 6. studenog u kojem ljubimca maksimirskog sjevera očekuje pet utakmica koje jednostavno mora dobiti.

Tko još vjeruje u to da mu je tako kratak rok dan kako bi predočio svoju "viziju" Dinamove budućnosti ili da bi gospodi iz salona podastro kolika mu još mrvica fali ne bi li Dinamo igrao u Europi i poslije Jesenskog Velesajma. Naravno, već slijedeće godine i naravno, pod Kužeovim vodstvom, jer Mamić samo što mu nije ponudio ugovor fergusonovskog roka trajanja i pod wengerovskim garancijama.

Nakon što se Dinamov space shuttle stropoštao poput dvomotorca za zaprašivanje usjeva, Barišić, inače Danny Glover u "buddy-buddy" dvojcu, kako kolega Krušelj prikazuje duet za kormilom Dinama, preuzeo je ulogu Mela Gibsona (Mamića) i zapitao se: "Ima li pilota u avionu?"

Kada je odlučnim glasom i jedva susprežući ljutnju rekao "Nezadovoljni smo", bilo je jasno da Dinamov trener uživa potporu jedino kod onog dijela Dinamove publike koja se za Dinamom potuca u autobusima od Auxerrea do Splita, dok su mu gospoda menadžeri iz telekomunikacijskih kompanija, stranački dužnosnici, rančeri i ostali kravataši u lakiranim cipelicama koji se za razliku od navijača, na sjednice "boarda" i do lože voze limuzinama, zakrenuli prstom prema dolje.

Kuže mora Barišiću odogovoriti na slijedeće: kakav mu je profil igrača potreban za bolji rezulat u Europi, što mu je potrebno da bi do rezultata došao, a posebno je Barišić bio otrovan, ali i ozbiljan, kada se zapitao "da li momčad trenira dovoljno", dirnuvši tako u onaj najosjetljiviji dio trenerskih kompetencija.

Mamić je kasnije pokušao amortizirati  jačinu udara kojom je zapečačena trenerova sudbina i poteza kojim se Kužea stavilo u ponižavajuću situaciju da "senatorima" apsurdno dokazuje da je moglo bolje protiv Arsenala i Auxerrea tako što ultimativno mora pobijediti u Koprivnici i Šibeniku.

Ustvari, moglo je bolje, da se nisu kao pojačanja dovodili igrači kojima bi se trebalo zahvaliti i organizirati oproštajnu utakmicu, a pod novog Šukera javnosti prodavalo bezvoljnog Andersona, a prije svega da su igrači barem dio ratničkog mentaliteta i žestine pokazanih Musi, Careviću i Kovačiću, demonstrirali i u Auxerreu.

zvonkoalac @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 27, 2006
Lijepo bi bilo reći kako je naš premijer "Guliver riječi i Liliputanac djela", ali njegov današnji istup u Saboru potvrdio je da i poslovična "veličina" njegovih riječi ustupa mjesto ispraznom sadržaju vječno šuplje crveno-crne prepucavačke retorike.

Korištenje te prokleto dosadne, anakrone i beskorisne diskreditacije političkih protivnika gnjavi i kad je preko uha čujete sa šanka dok olinjali kroneri bistre politiku, a kamoli kad dolazi iz usta službenog pokretača Hrvatske koji preko državne televizije i sa parlamentarne govornice pruža jasan signal kojim se mobilizira onaj dio "glasačkog" tijela koji je najdiscipliniraniji u dvije discipline: skakanju na crvenu krpu i izlasku na izbore.

Osim primjene omiljene "argumentacije" protiv komunista, svojatanja glavne poluge izvršne vlasti - "moja Vlada" i nadglasavanja sa SDP-ovcima po sistemu "mi to radimo a što je napravila vaša Vlada", Sanader je ovaj put pokazao da boluje i od retrogradne amnezije: zaboravio je jasno i izravno, a u nekoliko slučajeva i potpuno, odgovoriti na pitanja oporbenih zastupnika.

Osnovno pitanje: Zašto je hotelski račun, ukoliko je u Veronu putovao službeno, platio sam, je naravno ostalo bez odgovora. Nije zato Sanader ostao dužan najdražim neprijateljima pa im je "prodao bicikl" i to dva puta: objašnjavajući da neće valjda ići u Veronu biciklom, niti prodavati dvokotačnu maglu kao što su trećesiječanjski reformatori obećavali, ali su se na kraju do Gornjeg grada ipak penjali Audijima.

Kada se povede priča o tajkunima koji su na mjesta što su im omogućila primjenu hrvatskog načina prvobitne akumulacije kapitala došli blagoslovom HDZ-a ili zahvaljujući članskoj iskaznici te stranke, Sanader poziva da se "ne ometa institucije koje provode istragu", ali će zato na pitanje o grijesima SDP-ovog načelnika na Mljetu koji je "zabunom" Rusima prodao nemalu parcelu spremno odgovoriti "očekujem da se Mljetu vrati ono što je hrvatsko".

"Iznad Sabora je samo Bog", govorio je jedini Sanaderov prethodnik na mjestu predsjednika HDZ-a (Šeks je ipak bio samo v.d.). Njegov nasljednik grmljenjem na one koji pitanja čitaju sa svojih, a ne papirića koje im je on pripremio, pokazuje pak da se zna zaigrati i ovladati cijelim amfiteatrom palamenta.

Ipak, svjestan da ne smije zlorabiti dar koji uz pomoć mikrofona i kamera djeluje još impresivnije, u napadu krotkosti će zatražiti od Sabora da ga zaštiti od napada kada se strašna Milanka Opačić obruši na nezaštićenog premijera.

zvonkoalac @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 20, 2006
Medijska halabuka se potpuno neopravdano digla oko posjeta predsjednika Mesića Kubi i summitu "nesvrstanih". Davno su prošla vremena kada su se na hedonističko-multilateralnim susretima od Jakarte i Lusake do Harrarea i Beograda okupljali ljudi koji su na međunarodnoj političkoj sceni nešto značili dok su balansirali između dva hladnoratovska pola.

Danas imena poput Sirimavo Bandaranaike, Keneth Kaunda, Gamal Abdel Naser, Kwame Nkrumah i Jawaharlal Nehru, mlade u zemlji mogu asocirati tek na afričke dugoprugaše sa atletskih mitinga ili world music kolege Femi Kutija ili Gorana Bregovića, dok su tada i malodobna djeca njihova imena izgovarala sa strahopoštovanjem kad je cijela Juga s ponosom gledala kako Tito, veliki meštar nesvrstane ceremonije ugošćuje "pola svijeta" ili sa Galebom jezdi prema egzotičnim lokacijama gdje se propovijeda nadblokovsko bratstvo i jedinstvo. 

Ustvari, između prežderavanja biranim delikatesama i izljeva prijateljstva sa egzotičnim trećesvjetskim vlastodršcima, dogovaralo se tada kako što bolje Afrikancima i Azijatima utrpati tranzistore EI Niš, IMT-ove traktore ili poklopce za šahte makarske Metalplastike.

Mesić 30 godina poslije kroči Titovim stazama sa nadom da barem pajdašu Gadaffiju "uvalja"  našu mineralnu, kada već kod Lukašenka (koji je uz njega jedini europski državnik na kubanskom summitu) ne može lobirati da njegove pothranjene podanike uvjeri kako im nema ljepše obale od Hrvatske.

Za to vrijeme, pomalo zaboravljeni "dark horse" prošlih predsjedničkih izbora, koji je čvrsto naumio ostvariti "hrvatski san" američkog dečka sa Trešnjevke, sprema najnoviju incijativu i nas neuke pita: "Što povezuje Havaje, Hrvatsku i Kubu?".

Iako bi pomislili da je Boris prije nas saznao da je možda Mesić nakon Kube odlučio posjetiti Waikiki, odmah će nas izbaviti iz neznanja: "Posljednji Havajski kralj hrvatskog porijekla Ivan Dominis, zaslužan za pristup ove otočne države SAD-u"

"Boraveći ovih dana u domovini Ivana Dominisa došao sam do zaključka kako je taj povijesni događaj mogao imati i drugačiji smjer. Naime, da je naš iseljenik imao potporu iz svoje domovine Hrvatske danas je to mogao biti dio našeg državnog teritorija", otkriva nam Boris poraznu činjenicu zbog koje nam doista treba biti žao što nam je za dlaku izmaklo da Havaji, umjesto što su postali 50. američka država, nisu jedan od "tisuću hrvatskih otoka".

"No ni tada kao ni danas hrvatski političari nemaju smisla i sluha za velike stvari. Dovoljni su sami sebi i u toj svojoj samodopadnosti gube viziju i smisao za velika djela. Ili će me možda v.d. predsjednika RH demantirati i dogovoriti ovih dana neke velike stvari za Hrvatsku na drugoj otočnoj državi - Kubi.", pita se Mikšić i izražava nadu da je Mesić boravak u Havani iskoristio barem za popravak njegove jahte koja je doživjela havariju "unatoč tome što smo pomorska zemlja s puno iskusnih mornara".

"Srećom Ivan Dominis je bio bolji poznavatelj morskih vještina i sretno je stigao na Havaje. Oženivši se kraljicom Liliuokalani ostavio je neizbrisiv trag u havajskoj povijesti", otkriva nam Boris da boravak Nikole Tesle u New Yorku i igranje Slaviše Žungula u San Diegu nisu jedine briljantne epizode hrvatskih velikana u Americi.

Na kraju smo saznali da će u čast "posljednjeg havajskog kralja Nezavisna lista Borisa Mikšića postaviti na Havajima spomen ploču kako bi se trajno obilježila ta povijesna činjenica i donekle ispravila nepravda prema tom našem iseljeniku".

"Hrvatski Juščenko" kojem nije uspjela njegova narančasta revolucija zbog kako je rekao "najveće prijevare u hrvatskoj povijesti", krenuo je zaobilaznim putem u borbu za vlast: nakon što se borio za predsjedničku titulu, saborsko mjesto i zagrebačkog gradonačelnika, ovaj put je krenuo sa Pacifika, dok Mesića na otočjima karipskog mora sljedeći put možemo očekivati kada Castra budu oplakivali u havanskoj Kući cvijeća.

zvonkoalac @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 0
"Halo Janez, želiš da ti pomilujem novinare?", pita premijer slovenskog kolegu na karikaturi lista Dnevnik dok škilji nad mapama Pomurja rasprostrima preko cijelog stola.Skoro da je karta na ilustraciji svojom površinom veća od "spornog područja" nastalog varljivim tokom rijeke Mure koja se tijekom godina i protokom vode "bezobrazno" premještala na hrvatsku štetu.

Sprdačina na najnoviju graničnu aferu, niti duhovita niti itrigantna, objavljena na naslovnici slovenske novine pokazuje da humor ili satira nije jača strana susjeda koji su svoje komplekse manje vrijednosti i još manje veličine od Hrvatske odlučili liječiti na zemlji čije vodstvo na stalne slovenske provokacije reagira pozivima da "obje strane smire strasti i suzdrže se od provokacija", kako je izjavio naš premijer. Vlastitim ušima smo čuli da to dolazi od odlučnog kancelara, ali tako ružno podsjeća na ona ratna vremena kada su takve suhoparne izjave davali kojekakvi mirovni posrednici i "peacekeeperi".

Premijerova retorika evocira uspomene na Carringtona, Owena i ostale aristokratske probisvjete koji su za ženevskim i londonskim stolovima nastojali pomiriti balkanska plemena dijeleći im packe s visoka i hladnim izjednačavajućim porukama. Dopisnik HRT-a pak u javljanju pod okriljem noći sa već legendarnog graničnog prijelaza Sv. Martin/Hotiza, tog međimurskog Checkpointa Charlie, podnosi raport kako noć protječe mirno, kao da izvještava sakriven iza vreća pijeska prije 15 godina, negdje sa pakračkog ili vukovarskog bojišta.

Nakon toga, opet "uživamo" u replikama iz ´91 jer riječi: "Dan je protekao bez slovenskih provokacija, a jutros su hrvatski policajci na našem teritoriju otkrili srušene balvane koji Slovencima služe kao barikade", neodoljivo podsjećaju na Antu Ivankovića i njegove zabrinuto-domoljubne leleke iz Dalmatinske zagore tijekom krajiške Balvan revolucije.

Balkan je u ovih desetljeće i pol ipak evoluirao, što dokazuju sljedeći kadrovi gdje se Slovenci pokazuju sofisticiranijima negoli su bili birtijaši iz Korenice ili pastiri iz Gračaca. Za razliku od njih, koji su srbovanju svojevremno prionuli tako što su blokirali ceste odvaljenim kamenjem i lovačkim "tandžarama", susjedi iz "prijateljske zemlje", kako je zove Sanader, Hrvatsku su blokirali debelim kamenim blokovima koje dopremaju građevinske dizalice dok su nemogućnosti izviđanja neprijateljskih položaja doskočili instaliranjem 30-metarskih vatrogasnih ljestava na samoj graničnoj rampi iz čije košare "snimaju položaje hrvatske policije", javlja televizijski reporter.

Snimiti potajno, iz ruke, slovenske specijalce koji su u gustom rasporedu raspoređeni iza brklje i uz obalu rijeke, ali i "skriveni u šumi", dokaz je vještine među kamermanima i fotografima, jer ovdje nema bojazni da će završiti kao pokojni Žarko Kajić ili Gordan Lederer, ali dobro je svemu tome dodati malo okusa opasnosti jer "na ovim prostorima" ljude pali zveckanje oružjem i miris baruta, pa makar se pri tome mislilo na slovenske specijalce sa dugim cijevima i crnim čarapama preko glave, kojima jedan autobus pripadnika Torcide izazove pomutnju u "pola države", dok ih udruženi hrvatski navijači bez problema izbace sa tribine za Bežigradom.

Slovenija je, hvala na pitanju, još uvijek debelo na Balkanu. Pokazuje to i ovom jadnom provokacijom i zaludu im svi H&M-ovi dućani, Ikee i table kojima nam žele dobrodošlicu u EU, jer njihovi najviši dužnosnici se ponašaju onako kako bi oni željeli misliti da je privilegija samo Čefura. S naše strane Sutle oporbeni političari su se požurili obrušiti na slovenska prisezanja i prozvati Vladu da ne zna braniti državne interese.

Sanader upozorava "ne talasajmo" jer i njemu i prijatelju mu Janši, između zajedničkog španciranja po Varaždinu i međusobnih hrabrenja na stranačkim konvencijama slijede još jedni izbori, prije kojih će, po tko za koji put, sljedbeništvo uvjeravati da su pobjegli od balkanskog usuda, iako je svega par kadrova sa Mure dovoljno da pokaže suprotno.

zvonkoalac @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 10, 2006
MODERNI nogomet i sva prokletstva koja isto sa sobom donosi najbolje su došli do izražaja na jučer završenom Svjetskom prvenstvu. Amerikanizacija tribina i posjetitelja i bunkerizacija (Dee-fence!) na terenu, trendovi su koji će se nastaviti na sveopoću radost kolovođa u FIFA-i i svemogućih sponzora, koji u sprezi sa medijskim serviserima odgajaju generacije "navijača" koji nemaju pojma o nogometu, ali zato znaju sve o tome kakvu će frizuru nositi Beckham i koliko love od reklamiranja čipsa dobija Ronaldinho.

Njemačka Vlada i turistički djelatnici prije Prvenstva su istakli kako očekuju da će njihova zemlja od proizvodnje nogometne histerije zaraditi 10 milijardi eura. Kada se ljestvica postavi tako šuškavo i visoko, jasno je da se onda ništa ne prepušta slučaju. Pa se za sigurnost gledatelja koji čašu vode i piva na stadionu plate 70 kuna brinu helikopteri i borbena kola, a na svakog Engleza koji dođe u Frankfurt ide po jedan policajac.



 

U sklopu strategije kojom se od stadiona planira napraviti "fan free zone", a od posjetitelja lobotomizirane trošitelje koji će i posljednji cent dati na pregače u nacionalnim bojama, drečave vlasulje i indijanske pejanice, čime bi se "nogometno pleme" do kraja cirkuski uniformiralo, blaženo nesvjesno da je dragovoljno stalo pod kontrolu kreatora novog nogometnog poretka, koji, eto, "ne može" kontrolirati desetak sudaca koji unište pola prvenstva, ali zato od stotina tisuća ljudi, koji sve to još i presretno plaćaju, rade što ih volja.

Na najvišoj razini uspješno izveden preslik iz američkih "sportskih" arena doista zaslužuje pohvale. Showtime je iz Staples Centera preseljen u Berlin i Stuttgart, a da bi ugođaj bio potpun, nedostaju još samo modulirane orgulje sa hokejaških utakmica ili time out za reklame, kakav je već uveden u američkom "footballu". Možda ta pauza i nije potrebna, jer ovakav "event", kojeg u sklopu sponzorskog team buildinga ionako najvećim djelom pohodi čarter-flota korporativnih klonova, ionako je tek kulisa za reklame. Naša verzija "navijača" također podrazumijeva estradne zvijezde padalice i starlete, kao i političke moćnike, koji također prikladno zamaškarani pojavom u ložama stadiona pokazuju tko je tko u Hrvatskoj.



 

Ono čemu su se poklonici nogometa smijali, gledajući utakmice na SP-u 1994. u Americi, sada je zaživjelo i u Europi: natkrivene arene, gdje se ispod staklenika od vrućine guše oni na terenu i na tribinama, ali to nije bitno, jer sve je potrebno žrtvovati za "sveti komfor". Udobnost nogometnih navijača je "podebljana" i ogromnim semaforima ispod plasteničkog svoda, u kojeg je jednom zgodom udarila prejako ispucana lopta i gdje, osim "instant replaya" Materazzijevog mesarenja ili Cristianovih valjanja, možete, ukoliko vas kamera ulovi, pozdraviti prijatelje u domovini.

Italija je svjetski prvak. Sama ta činjenica bi mnogim ljubiteljima nogometa bila dovoljna za plakanje. Ali Italija je, pogotovo kada se uzme u obzir trend igranja s jednim napadačem, igrala napadački. Italija nije primila nijedan gol iz igre, maestralno je dobila Njemačku u polufinalu, ali prvak svijeta je i Italija koja je isključivo zahvaljujući poklonjenom penalu ušla u četvrtfinale, u kojoj se na sva zvona ne slavi Tottija, Del Piera i Tonija, nego Cannavara i notornog Materazzija, kostolomce i razarače, a potonjem se u veće zasluge pribraja što je isprovocirao Zidanea, nego što je postigao pogodak u finalu.

Portugal je završio skupinu sa maksimalnim učinkom i do polufinala eliminirao Nizozemsku i Englesku. Zvuči sjajno, ali radi se o prilično prljavoj momčadi, kojoj su omiljene tehnike simuliranje i pritisak na suce, a izbornik Scolari je u punom sjaju demonstrirao u čemu leži tajna uspjeha na SP-u: kada momčad u četvrtfinalu i polufinalu ima igrača više ili gubi, iz igre se vadi jedini napadač i uvodi vezni igrač.

Obala Bjelokosti, Gana i Argentina su pokušali igrati nogomet kakav bismo svi željeli gledati, ali ako i imaju vanserijske igrače, posebno Argentina, vidjelo se da je četvrtfinale krajnji domet momčadi koja igra lijepo i napadački.



 

Filmski kritičari i teoretičari su rekli da su propast filmske industrije vidjeli sa prvim sekvencama sprženih hitova, dok se "kraj nogometa kakvog smo poznavali" može oglasiti nakon dvije scene iz Njemačke, koje su to jasno pokazale: razdraganog njemačkog navijača, koji u svojoj zemlji, koja je svijetu osim Waltera, Muelera i Beckenabauera, dala i više od nekoliko neloših piva, gol protiv Švedske slavi sa čašom američkog "Buda" (koji je, jelte, jedan od sponzora) i legendarnim kadrom iz finala, kada genijalac Zidane, kriv da krivlji ne može biti, ćelom u prsa obara prljavog Materazzija i umjesto sa kipićem boginje Nike, veliku scenu napušta s crvenim kartonom.

Zvonko Alač
Foto: dalmatino.de

zvonkoalac @ 12:29 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 6, 2006
Nakon što smo se patili gledajući Svjetsko prvenstvo, slijedi ono što smo svi ustvari čekali: početak još jedne sezone "nikad jačeg" HNL-a i povratak iz superkomfornih arena Bavarske i Švabije na domaće livade gdje caruju višestruki veteranski povratnici i u menadžerske štale raspoređeni mladci koji još nisu odigrali ozbiljniju utakmicu.

Uvertiru u prvenstvo, koje počinje točno za 23 dana, dali su, a tko drugi, nego Zdravko Mamić i Ćiro Blažević. Dinamov izvršni predsjednik po tko zna koji put slaže i preslaguje momčad za ono što se Dinamovoj vojsci navijača, izgubljenoj u europskoj pustinji, čini poput fatamorgane ili, oaze; proljeće u Europi.

Mamić se tim povodom priključio jatu lešinara koje oblijeće oko Juventusa u očekivanju da "Zebre" dožive puno gori sunovrat nego što je ispadanje u Ligu za ostanak; njegove mete nisu Cannavaro, Zambrotta ili Trezeguet niti je zadarskom trojcu u Dinamu naumio priključiti još jednog, barem po majci, Ibrahimovića.

Milijune (i to komada dva) je Maminho bacio pred oči javnosti i pred noge Robertu Kovaču, kako bi dovabio čovjeka koji sam drži obranu pod svojim uzdama, jer razmišlja on, bolje je da Robert ove godine sezonu otvori utakmicom protiv Slavena, nego da mora na noge nabrijanom Pizzighettoneu ili Giulianovi.

Hvala dragom Zdravku na ovoj nasušno potrebnoj "koski" koju nam je dobacio, jer sezona kiselih krastavaca i pokvarenih klima uređaja opasno prijeti, ali čini se kako će ovo biti još jedan "flop", a Kovač mlađi još nije stigao reagirati kao njegov brat, koji je na povezivanje sa Dinamom prije SP-a odbrusio kako ga "ne zanima pred kraj respektabilne karijere igrati po Bielfeldima". Možda će naša Arminia zainteresirati Espinozu, pa će Dinamo konačno, ako već ne zasluži Ligu UEFA, barem s obzirom na etnički sastav momčadi, zaslužiti Copu Libertadores.

Kolega Olivari je detonirao drugu "bombu"; Ćirohito zove Niku Kranjčara u Zagreb, ali ne da bi travnički mag bečkom dječaku priuštio razgledavanje grada, nego se "trener svih trenera" dobrohotno i bez provizije, ponudio revitalizirati karijeru i barem peterostruko nabiti cijenu zaspalom fantasistu, u momčadi koja je prošle godine zauzela četvrto mjesto u play outu.

Prije nego što će naglasiti kako Niko mora "proći kroz njegove ruke", ukoliko mu je do karijere i transfera stalo, MĆB će još jednom obznaniti kako je za sve kriv Branko Grgić, koji ga je smjenom onemogućio u tesanju Nike do neslućenih visina, brzina i vrijednosti.

Naravno da je prvi cirkusant pri tom zaboravio malu sitnicu; da je više od tri mjeseca imao prilike raditi s Kranjčarom, ali mu je naravno bilo važnije vozanje vespom po Rivi i poziranje na Peristilu u Dioklecijanovoj togi.

zvonkoalac @ 21:06 |Isključeno | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 28, 2006
Kad nam  već reprezentacija nije u formi, barem je presidente, vitez i legionar Vlatko pokazao da je u njemu ništa manje vatre nego prije pola stoljeća kada je na treninzima Dinama lomio Dražana Jerkovića.

Dok su reprezentativci pokunjeno proglasili silenzio a izbornik odgovorno i pošteno krivnju za lošu igru prebacio na momčad koja nije slušala njegove instrukcije, Zmaj od Bosne je u svojoj utvrdi javnosti energično i slikovito pojasnio kako zapravo stoje stvari u hrvatskoj postmundijalskoj depresiji.

Odvrtio je standardnu tiradu; nakon što u danima ponosa, slave i napaljenih priprema za veliko natjecanje službena pjesma područja kojima Marković nogometno vlada glasi "Jebote kolko nas ima", uslijedi triježnjenje koje nekad režira Otto, nekad Mirko, a naposlijetku Cico i čim ispadnemo, na "b" strani domoljubne ploče čeka luzerski hit singl "Jebote kolko nas malo ima", uz popratne stihove kako smo sićušna zemlja i da smo ustvari najveći poklonici Coubertina, a da ne govorimo kako nam zavide primjerice Rusi, koji bi dali 200 i kusur milijuna svojih stanovnika ne bi li se barem na dva tjedna u lipnju zamijenili sa nama.

"Sve je bilo moguće da smo prošli skupinu", više je puta ponovio Marković. Doista, u tom paralelnom Markovićevom svemiru jučer nitko ne bi pisao kako je sudac pokrao Hrvatsku, jer nakon što bi Grosso izvrtio Šimića, Šimunić ne bi onako krotko neillovski sklupčan ležao na travi ne želeći da sudac svira penal, nego bi ga sa dvije ruke, grčko rimski srušio. A da ga se tek dohvatio Tomas, ljevak ne bi bio samo položen na travu, nego bi još i Pletikosi stameni Stjepan loptu dobacio rukom.

U loži bi Šeks, Platini i Marković proklinjali presidenteova sugrađanina, a vođa naše nogometne kuće bi se tješio svojom današnjom filozofskom "Teško je uopće govoriti o tome što je uspjeh, što neuspjeh".

"Igračima je nedostajalo zanesenosti i monolitnosti", samo će izgovoriti u jedinom napadu pretjerane kritičnosti, da bi ipak dometnuo kako će zahvaljujući svojim diplomatskim sposobnostima odljutiti uvrijeđene i ponovo proizvesti narušenu idilu.

Predsjednik je pun razumijevanja za Cicu i sina mu, koji se, prema njegovom mišljeju, slomio pod teretom koji su mu na leđa natovarili novinari, ali je zato po tko zna koji put žestoko napao Igora Bišćana (!?), jer ovaj "ratni dezerter" je preko veze došao u reprezentaciju. Marković to valjda tada nije znao, jer ipak se on "nikome od izbornika ne miješa u posao". Od iskusnih znalaca se uvijek može nešto naučiti, jer saznali smo glavne krivce za neuspjeh u Njemačkoj: novinari i Igor Bišćan.

Nedodirljivi Marković, koji bi najradije promijenio statut HNS i u njega ugradio odredbu po kojoj ga se proglašava postmortem predsjednikom, ni ne pomišlja na odlazak, iako je i na njemu pozamašan komad odgovornosti. Dosad su ga, osim "diplomatskih sposobnosti" u sedlu držali rezultati reprezentacije, koja, kao što je poznato, samim plasmanom na velika natjecanja Savezu osigurava milijune eura.

Međutim, rezultati i igra poput ove na SP-u, a još više suparnici koji nas čekaju u kvalifikacijskoj skupini za EP, najava odlaska ključnih igrača i krivo postavljanje igre, nisu baš neki jamac da će se pritjecanje bogatstva nastaviti. Marković, naravno, na sve ove prigovore odmahuje rukom, a javna samokritika mu ionako nije jača strana.

Kako Marković više od ičega voli sebe i veličanje svojih zasluga, nitko odavno ne uzima za ozbiljno poruke kako će otići "jednog dana", dok su još smiješnije njegove najave da će žezlo predati nekome iz generacije `98, jer znamo što će uslijediti ako dobijemo organizaciju EP-a 2012: Izlijevanje Markovićeve brončane skulpture u dvorištu Kuće nogometa i službeno samoproglašenje za besmrtnika, a sav jad domaćeg nogometa će po tko zna koji put, biti pospremljen pod tratinu.

zvonkoalac @ 21:46 |Isključeno | Komentari: 0
petak, lipanj 23, 2006
Cico Kranjčar je sigurno bio svjestan kako je igra naše reprezentacije, način postavljanja na terenu, njene dobre i loše strane, odavno pročitana knjiga, jer svaku smo utakmicu do Njemačke igrali u istoj taktičkoj postavi, na isti način, uzdajući se u tornjeve u obrani, Pršinu i Kovačevu fanatičnu borbenost i Srnine slobodnjake i centaršuteve.

Nema u tome, osim predvidljivosti i "čitljivosti" ništa sporno, jer i mnogi drugi treneri nevoljko mijenjaju način igre. Caka je u tome što je Kranjčar odlučio pretumbati momčad upravo u najosjetljivije vrijeme i na najvažnijem mjestu: na Svjetskom prvenstvu, ali je opet ostao potpuno predvidljiv, zahvaljujući ćemu su nas suparnički treneri pročitali i ukočili. Hvala Bogu, nije ovdje bilo Živkovića fantazista ili osam stopera u momčadi, niti je od Stjepana Tomasa pokušao istesati centarfora, ali u tri utakmice u skupini smo bezuspješno promijenili tri različita načina igre. 

Naravno da će treneri objasniti kako se radi o "modificiranom" načinu igre, transformaciji i sličnim šemama, ali koliko su se naši reprezentativci snašli u tim "prelijevanjima",  pokazala je igra protiv Australije, kada smo se povukli u šuplji bunker, iako se stalno ponavljalo kako ova reprezentacija, osim plemenitih kreativaca, posjeduje i njemačku borbenost. U nijednom "segmentu igre" nismo parirali protivniku koji nije pokazao ništa spektakularno; trčao je i igrao, što našima nije uspijevalo.

Utakmica je dosta podsjećala na loše izdanje protiv Engleske na EP-u, kada smo, istina protiv dosta jače momčadi, zabili također u "nultoj" fazi, nakon čega je slijedilo panično pokušavanje odigravanja cattanacia, a da Poll nije sudio kao da on, a ne Viduka ima kuću u Dubrovniku, nakon dva čista penala koja nije svirao za Australiju, vjerojatno bi i rezultat bio identičan onom u Portugalu.

Izbornik Kranjčar je također dobio dva skupa sata instrukcija od Guusa Hiddinka, koji ga je sa "lijevom rukom" posramio. Taktičkom postavom, promjenom ritma, načina igre nakon prvog gola koji su primili, konstantnom opsadom naše polovice i šesnaesterca, kao i izmjenama, koje nisu pokazale previše, ali su igračkom klasom i učinkom, prilično iznad naših alternacija.

Na ruku je Australcima išla i smušenost naše momčadi, jer Socceroosi su jurišali kao na Galipolju kroz našu sredinu koje nije bilo. Nakon što bi pretrčali Kovača i Tudora, dolazili su na obranu koja bi teško odolijevala i da nije onako loše odigrala kao i sinoć. Cici se ipak mora odati priznanje jer je u jednom dijelu nadmudrio Hiddinka; izveo je houdinijevski trik i u momčadi postavio dva nevidljiva igrača: Olića i Kranjčara.

Vrijeme je da se igra prestane prilagođavati njegovom junioru, koji bi trebao barem trčati, jer tempo današnjeg nogometa teško bi trpio i jednog Prosinečkog, a kamoli igrača koji ima zagarantirano mjesto playmakera a ništa ne proigrava, dok su mu makar natruhe defanzivnih zadaća, kao što je stajanje u blok prilikom napada protivnika, potpuno stran pojam.

Stjepan Tomas je pričao o interesu jakih njemačkih klubova, prije svega Schalkea za njegove usluge. Mogućim kupcima se na domaćem terenu pokazao u takvom svjetlu da bi se za njega mogli početi interesirati Flensburg ili ALBA iz Berlina, jer je nakon nebeskih skokova redovno rukom lijepio banane i smečeve dlanom ili šakom. Svojim izdanjem je nadmašio čak i našeg najboljeg igrača, Kalca, koji je propuštanjem nejake Kovačeve šraube pobudio "sumnje" da se opet zaigrao u kaldionici, tipujući na Hrvatsku

Ako bi se nakon ispadanja sa SP, a u sve tri utakmice smo bolji rezultat imali na dlanu, moglo nešto zaključiti, onda je to prije svega da pod hitno treba promijeniti način igre, pronaći istinskog kreativca, ili igru prilagoditi napadačima, dok se barem nekolicini igrača iz njemačke avanture, baš kao i izborniku, treba zahvaliti.

Zvonko Alač

zvonkoalac @ 11:05 |Isključeno | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
50919
Index.hr
Nema zapisa.